Vitezovi Ivanovci

 

„Vjerojatno oko godine 1050. ili za prvoga križarskog rata (1096.-1099.) osnovali su neki od trgovaca iz Amalfija u Jeruzalemu bratovštinu za njegu bolesnika, napose hodočasnika, s bolnicom. Naziv ivanovci (lat. Johannites) nastalo je po prvom samostanu reda u Jeruzalemu kraj crkve Sv. Ivana Krstitelja.

Nakon prvog križarskog rata, oko godine 1095. pod upraviteljem bratovštine Gerarda, članovi bratovštine postali su redovnici. Veliki magistar Robert de Puy dao im je god. 1125. pravila i god. 1187. postali su vitezovi, potvrđeni od papa Eugena III. i Lucija III. (god. 1184). Pod velikim magistrom Filipom Villiersom de l’Isle prelaze u Italiju, ali nemaju stalnog sjedišta, dok im car Karlo V. nije darovao otok Maltu, gdje su god. 1566. osnovali grad La Vallettu koja postaje stalno sjedište reda. Po Malti su nazvani “Malteški vitezovi”.

Pojava reda ivanovaca u srednjovjekovnoj Hrvatskoj (uz templare, cistercite i dr.) odražava i nastojanje dinastije Arpadovića za stvaranje jake političke i crkvene organizacije, pri čemu su zasluge crkvenih redova u formiranju ugarske države nesumnjive.

Ivanovci se doseljavaju u Hrvatsku sredinom 12. stoljeća, a prvi pisani tragovi njihovog prisustva u našim krajevima upućuju na 1201. godinu. Tada se uz posjed zagrebačke biskupije Jalkovec kod Varaždina spominje “selo ivanovaca” (villa hospitalariorum) iz čega se pretpostavlja da su ivanovci “već u 12. stoljeću posjedovali kompleks oko Ivančice i Ivanca kojemu je očito pripadalo i ovo “selo ivanovaca” i koji kompleks je sav dobio ime po ivanovcima. Posjede su stekli isključivo kraljevskim darovanjem, ali nam nisu poznate pobliže okolnosti i prigode darovanja.“ [1]

Karakteristična odjeća ivanovaca bio je crni plašt s bijelim križem.

U redu ivanovaca postojale su tri vrste članova:
• oružani borci,
• bolničari,
• svećenici.
Grad Ivanec spada u kategoriju malih gradova. Razvio se podno šumovite planine Ivančice, uz potok Bistricu na rubu plodne doline rijeke Bednje. Nalazi se na sredini puta koji vodi iz pravca Varaždina prema Trakošćanu. Ime i prvi spomen 1396. godine, vezan je uz viteški red ivanovaca – malteških vitezova, koji su ovdje imali svoje posjede sve do ukinuća ovoga reda u Hrvatskoj 1469. godine.

Ime grada prvi se put spominje u povelji koju je stanovnicima „slobodne vile Svetoga Ivana“ (libera villa Sancti Iohannis), 22. lipnja 1396. godine, izdao prior ivanovaca i gospodar kastruma Bele, Ivan Paližna ml. Sveti Ivan, zaštitnik ivanovaca, kao i sâm red, ostavili su neizbrisiv trag u cijelome kraju, a povelja Ivana Paližne ml. dokaz je da je Ivanec postojao i mnogo ranije, u granicama belskoga posjeda ivanovaca. Smatra se da je ime dobio po kapeli sv. Ivana Krstitelja, koju su ivanovci sagradili na području današnjega Ivanca.
Odlaskom ivanovaca belski posjed postaje svjetovno vlasništvo. Polovicom 15. st. vlastelinstvo Bela i grad Ivanec pripojeni su velikom posjedu grofova Celjskih, a oko 1502. godine knez Ivan Korvin predao ih je mađarskoj grofovskoj obitelji Petheő de Gerse, koji su posjedima vladali do 1738. godine.
Godine 1742., carica Marija Terezija potvrdila je vlasništvo imanja Bela, Ivanec i Jurketinec grofu Ladislavu Erdődyju Novomarofskom. On je obnovio vlastelinstvo, doveo je u gradske opkope vodu iz potoka Bistrice, sagradio je drugi kat i dogradio je ivanečki stari grad – obrambenu utvrdu.
Od sredine 19. st. do 30-ih godina 20. st. povijest staroga grada i Ivanca vezana je uz obitelj Kukuljević-Sakcinski. Tijekom Drugog svjetskog rata stari je grad teško oštećen, a kasnije izložen propadanju, pa su 1959. godine srušene i preostale dvije kule.

Vitezovi danas

Danas se tradicija vitezova ivanovaca nastavlja u okviru udruge za čije su odabrane članove izrađene odore s opremom i oružjem prema povijesnim činjenicama uz sugestije i mišljenja povjesničara, muzejskih ustanova uz uporabu stručne literature i izvora podataka iz Malte. Od ideje autora do realizacije prošlo je nekoliko godina. Od 2005. godine do danas, vrijeme je iskorišteno za intenzivno istraživanje materije i za uspostavu kontakata. Izrađene su dvije vrste replika srednjovjekovnih odora, uzimajući u obzir povijesno-vremensko razdoblje od 11. do 15. stoljeća. U ranom razdoblju odora obuhvaća crni plašt i borbenu tuniku-rok s bijelim malteškim križem, a u kasnijem razdoblju odora obuhvaća crni plašt i crvenu tuniku-rok s bijelim klasičnim križem, za to je korištena pamučna tkanina. Također su izrađene dvije vrste štita od željeza, jedan s bijelim klasičnim križem, drugi s malteškim križem, a pozadina im je crvene boje. Od oružja imaju mač ukupne dužine 106 cm, sječivo dužine 87 cm, širine 4,5 cm i težine 2 kg te bodež ukupne dužine 38 cm i oštrice 28 cm s kožnim tokom. Oružje je izrađeno i kovano u njemačkoj manufakturnoj radionici. Glavu, vrat, prsa i ruke vitezovima štite dijelovi pancir odjeće koji su ručno izrađeni od željeznog pletiva s tim da na glavu dolazi kaciga-šljem od željeza polirana do određenog sjaja. Ispod gornjih slojeva odjeće dolazi podkapa od pamuka i srednjovjekovna košulja od lana, a sve je to opasano kožnim remenom dužine 184 cm i širine 5 cm na kojemu se nalaze kožni tokovi za oružje i kožna torbica. Remen ima klasično kopčanje uz dodatak viteškog čvora. Na nogama imaju visoke kožne čizme kopčane na unutarnjoj strani s kožnim vezicama. Zasad nedostaju još neki dijelovi odjeće i opreme, a to će se realizirati u drugoj fazi projekta. Ovim projektom su obuhvaćene i izrađene četiri odore što zadovoljava planiranu realizaciju prve faze projekta. Osnovna sredstva osigurana su izradom projektne dokumentacije i sudjelovanjem projekta na raspisanom natječaju za dodjelu bespovratnih sredstava od strane Hrvatske turističke zajednice. U projektu su još sudjelovale: Turistička zajednica Sjeverno zagorje, Turistička zajednica Varaždinske županije i Turističko društvo grada Ivanca. Planiranom realizacijom druge faze želimo još izraditi dodatnu opremu za vitezove kao i replike odora dama vitezova. Ovom prilikom zahvaljujemo svima koji su prepoznali i podržali projekt te suradniku gospodinu Tomislavu Drempetiću Hrčiću kao i ostalim ne manje važnim suradnicima.
Primarni ciljevi projekta su stvaranje novog prepoznatljivog proizvoda tj. simbola grada koji će na osebujan način podsjećati na jedno minulo vrijeme te promicanje zaboravljenih ili zapostavljenih vrijednosti društva na bazi etike i viteštva. Iz tog razloga se pomno biraju članovi koji će nositi vitešku odoru te promovirati hrvatsku i ivanečku povijest.

Opće je poznata povijesna činjenica da su templari i vitezovi ivanovci raspolagali s velikim materijalnim bogatstvima, te su bili i prvi bankari.

 

[1] Kraš ,Marijan: Prilozi povijesti Ivanca do 1940.godine,  Ivanec do prvog pisanog spomena 1396.godine,  Varaždin, 1996. Zlati Ajngel  str. 22